Što više vrijeme prolazi i mislimo da smo bliži suzbijanju koronavirusa, shvaćamo da će taj virus postati sastavni dio naših života i da nas je dosta promijenio. Razvija se nova sintagma ili novi vremenski pojam: prije ili poslije covida!
Za vrijeme prvog i totalnog lockdowna (ožujak – svibanj 2020.), svijet je doslovno stao! Tek smo onda shvatili koliko je naš prosječan život bio ustvari bogat i raznolik. Umjetnost i sport su stali kao i mnoge druge aktivnosti.
U svibnju 2020., Hrvatsko narodno kazalište Ivana pl. Zajca u Rijeci, otvorilo je među prvima svoja vrata publici nakon lockdowna. Pojavila se još jedna nova sintagma… uz poštivanje epidemioloških mjera. Krenuli smo u kazalište s maskom. Kako bi se održalo potrebno rastojanje, publika je ulazila/izlazila iz više ulaza. Na ulazu su nas bili dočekali mladi i nasmijani volonteri koji su svakom gledatelju mjerili tjelesnu temperaturu te uzeli uredno popunjen obrazac sa svim podatcima kako bi organizator mogao doći do svih kontakata potencijalnih zaraženih.
Ali prava „novost u vrijeme pandemije“ bilo je gledalište: predstava rasprodana, a u stvari je popunjena samo jedna trećina raspoloživih mjesta. Sjećam se prve predstave nakon covida, nije bilo jednostavno pratiti predstavu s maskom, ali povratak u kazalište značilo je na neki način povratak u normalu doba prije covida.
Riječko narodno kazalište je jedno od prvih kazališta koje je otvorilo vrata svojoj publici te je u sezoni 2020.-2021. priredilo i premjere. Posebno me se dojmila postava opere Traviate u vrijeme pandemije. Ovu sam operu, zahvaljujući glazbi, te priči i ambijentu u kojoj se radnja odvija, uvijek doživljavala kao operu raskošnih scena, glamoura, boja, s velikim zborskih arijama… pandemija je „uvela reda“ i u kazališnoj režiji.
Poštivanje epidemioloških mjera nije obvezno samo za publiku već i za glumce!
Kako se može postaviti jedna opera poput Traviate, talijanskog skladatelja Giuseppea Verdija, uz poštivanje epidemioloških mjera? Priznajem da je to bio moment koji me posebno intrigirao i vođena ovom znatiželjom krenula sam u ožujku 2021. godine u naše riječko kazalište da dobijem odgovor na to moje pitanje.
Dočekala me scena s jednostavnim crnim kulisama, orkestar smješten na pozornici i članovi orkestra su sjedili na primjerenoj udaljenosti jedan od drugog. Glavni likovi (njih troje) su pjevali svatko u svom sigurnosnom prostoru te bili odijeljeni pleksiglasom na kojemu su crtali i na neki način bili u fizičkom kontaktu jer se nisu smjeli dodirivati, a opera govori o ljubavi između Violete Valery i Alfreda Jermonta. Njihov prostor su popunjavale bijele stolice što su sami pjevači, prema potrebi i u precizno određenim trenucima i posebnim pokretima nosili, iznosili te razmještali po sceni. Kostimi su bili vrlo jednostavni i jednobojni. Tek je 12 članova, smještenih u bočnim ložama uz samu pozornicu, predstavljalo cijeli zbor koji inače broji oko 80 članova. Pjevači: sopran, tenor i bariton bili su jednostavno savršeni i uspjeli su dati toj izvedbi čar, ljepotu, kao i čitav niz emocija koje opera poput Traviate može pobuditi u gledateljima.
Jednostavno rečeno: izvanredno moderna, idejno raskošna opera puna jakih emocija koja govori o vječnoj dilemi ljubavi, koju možeš gledati bezbroj puta i svaki put otkriva nešto novo u tvojim očima. Izašla sam iz kazališta ojačana snagom glazbe i spoznajom da u tom kazalištu ima nadarenih pjevača, glumaca, kao i redatelja koji uspiju preurediti strogo klasične opere na suvremen način kako bi odgovorile izazovima sadašnjice, čak i u slučaju kada se taj izazov odnosi na poštivanje epidemioloških mjera.
Kada sam sutradan, na vijestima HRT-a saznala da je dok su u svijetu kazališta i kina bila zatvorena, riječko kazalište uspjelo prirediti i premjere… iako je novinar možda malo pretjerao, bila sam jako ponosna na taj moj Grad s kojim smo često nezadovoljni i skloniji smo kritici nego pohvali. Na kraju, nadam se da će nam taj covid pomoći prepoznati dobro koje nas okružuje te nas potaknuti da i sami činimo dobro.