Neku večer, sjedeći mirno u svojoj fotelji i igrajući se sa svojom kćeri, osjetila sam neugodu veoma poznatu, ali malo vjerojatnu. Ignorirala sam je, jer se u kasnoj jeseni to ne može dogoditi i sigurno sam si umislila. Za koju minutu se neugoda vratila i ovaj put nisam mogla ignorirati taj poznati svrbež nakon uboda komarca. Možda je to neki pauk! Nemoguće da me ubo komarac… Ta hladno je!, pomislila sam. Analizirajući ubod primijetila sam da je ubod vrlo sličan onome koji se množi na mojoj koži tijekom ljetnih sparnih večeri. Ali, vjerojatno je pauk, pokušala sam se uvjeriti. I kako sam mantrala o tome da se radi o pauku, jer komaraca zimi nema, preletio mi je glavni krivac, posljednji Mohikanac, kraj uha. Od panike ga nisam uspjela uloviti i nastavio je u bespućima tamnog trosjeda.
Vrijeme se mijenja, rekla sam si. To mi se prije nikada nije dogodilo! Zajedno s rujnom komarci napuštaju naš kraj!
Ali, ni komarci ne žive vječno. Ako ga ne uspijemo riješiti mi ukućani, nadu polažem u onog pauka u uglu.
