ČITANJE - PROZOR U SVIJET

Ovih sam se dana susrela sa zanimljivim istraživanjem provedenim 2016. godine u Kanadi, o korelaciji između čitanja i rezultata na testovima empatije i socijalnih vještina. Prvo se testirala sposobnost sudionika istraživanja da prepoznaju autore djela, čime se provjeravalo koliko su – i kakvih – knjiga pročitali. Zatim su sudionici bili podvrgnuti testu koji mjeri razinu empatije te onom koji mjeri sposobnost tumačenja mentalnih stanja drugih osoba tako što se fotografije očiju glumaca morale povezati s odgovarajućom emocijom. Očekivano, rezultati su pokazali da su sudionici s višom razinom poznavanja autora djela postigli bolji rezultat na testu socijalnih vještina.

Počela sam razmišljati o sebi i o tome koji bi bili moji rezultati na tom testu? Smatram da imam relativno dobre socijalne vještine. Volim čitati, ali smatram da trenutno ne čitam dovoljno i voljela bih provesti više vremena u čitanju.

Kada govorim o čitanju mislim isključivo o čitanju knjiga, romana i to u papirnatom izdanju (ne e-knjige), po mogućnosti s tvrdom koricom, knjigu koju mogu listati, u kojoj mogu olovkom pisati i bilježiti svoje misli, utiske, dojmove … Čitanje kao putovanje i pogled u svijet, čitanje i promišljanje svake pisane riječi.

Kada čitam za sebe i za svoju dušu, čitam sporo. Svaka pročitana knjiga je putovanje, pustolovina u meni nepoznati svijet, u meni nepoznati život a istovremeno je putovanje u svoj svijet i u svoj život.

Ovo ljeto, pogodilo me stanje u Afganistanu, ta daleka zemlja za koju sam uglavnom čula zbog rata i nemira, „divljih i čudnih ponašanja“. Ponovno sam uzela u ruke roman Odjeknuše gore Khaleda Hosseinija. Afganac, liječnik i pisac, rođen u Kabulu 1965. godine, koji živi u SAD-u od svoje 15. godine i koji je zadnjih desetljeća postao glas te nesretne zemlje, njene patnje kao i njene ljepote, bogate i raskošne povijesti, tradicije i običaja. Već sam pročitala Goniča zmajeva i Tisuću žarkih sunaca i nedostajao mi je treći roman trilogije, Odjeknuše gore.

Čitajući te knjige u razmaku skoro od petnaestak godina, osjetila sam težinu života potlačenog naroda, čuđenja i nevjerice zbog novonastalih situacija, kao i ponos stoljetne kulture i želje da se ista sačuva i zaštiti. Kroz opise života žena, osjetila sam mirise, boje, okuse i zvukove toga kraja, njegove melodije kao i borbe za slobodu i za život, želje da se daje glas svakoj proživljenoj nepravdi i tragediji.

I dalje ne mogu shvatiti da se ratovi i dalje vode. Čini se da ljudski rod ne može učiti iz svoje povijest i iz svojih grešaka. Nadam se da će mi čitanje pomoći da to shvatim … a sada i pandemija – COVID-19! Je li to drugi oblik rada s kojim se suočavamo?